INTERVJU MARIJA MILETIĆ DAIL: NA MLADIMA SVIJET OSTAJE

Marija Miletić Dail, dobitnica nagrade za najbolju animaciju na Internacionalnom filmskom festivalu u Švajcarskoj 1974. godine,  član Akademije za Filmsku Umetnost i Nauke, član Odbora Režisera ASIFA, predavač animacije na  UCLA, LACC i Cal Arts, animator Disney-evog trailera za Crni Kotao, režiser i producent 24 epizode Kaspera prijateljskog duha, producent i režiser muzičkog spota Olympiad I za Olimpijske Igre 1984. godine u Los Anđelesu, nekadašnji animator Hanna-Barbera studija, illustrator knjige Daily life in Pixletown i još mnogo toga, a pre svega veliki borac, sanjar i zaljubljenik u animaciju i naš sagovornik ovoga puta za VFX Serbia.

  • Recite nam nešto više o Vama, da li ste oduvek želeli da se bavite animacijom?

– Da, čini mi se da sam uvijek sanjala o animaciji. Zaljubila sam se u Gulivera, kojeg sam vidjela u animiranom filmu kao sedmogodišnja djevojčica i pošto sam voljela crtati zaželila sam da i ja nešto tako nacrtam, pa da to oživi. Jasno, nisam imala pojma kako se radi animacija – to je sve bilo čarobno za mene.

  • Animator je bilo ne tako često i poznato zanimanje u Jugoslaviji. Kako ste otkrili ilustraciju i šta Vas je kasnije privuklo svetu animacije?

– Animacija – ona prava – stigla je u Jugu u ranim 50-tim, no jedna stvar je interesantna meni, da je Oktavijan Miletić davnih 30-tih godina radio animaciju u Zagrebu, osim što je snimao filmove, i poznat je kao naš prvi animator. Ja sam stalno crtala i ilustrirala svoju lektiru, a brat i ja smo također imali kućne zidne novine, gdje je on pisao, a ja ilustrirala. Bili smo tek prešli desetu godinu i nastavili sa tim radom do kasnih tinejdžerskih godina, kada se bratovo pisanje nije svidjelo vladi, pa je završio u zatvoru kao politički zatvorenik. On je mislio da ako piše istinite dogođaje da mu se ništa ne može desiti. Bili smo jako naivni.

Marija Miletić

Marija Miletić

Ja sam počela raditi (ujedno polazeći gimnaziju) u dnevnim novinama, “Narodnom Listu”, u Zagrebu kao illustrator. U ono doba bilo je jeftinije ilustrirati nego fotografirati. Pogotovo ako neka mladež radi za sitne pare.

Kad je moj brat izašao iz logora nakon 3 i pol godine, njegova djevojka me uputila na Zagreb Film natjecaj, kojeg sam položila zadovoljavajuće. To je bio sam početak Zagreb Filma. I tu sam se totalno zarazila animacijom!

  • Započeli ste karijeru šestdesetih u Zagreb Filmu? Kakav je osećaj bio baviti se animacijom i biti u okuženju poznatih animatora?

– Ja sam bila u oblacima. Jasno, počela sam od početka sa farbanjem celova (zaboravila sam kako smo to zvali?), pa onda nakon par mjeseci sam počela inbetweening, ali sama animacija je ostala za moj domaći rad, gdje sam se vježbala bez da je itko znao, jer sam imala osjećaj da mi neće biti suđeno biti animator u Zagrebu.

Atmosfera je bila napeta što se tiče žena u animaciji. Trebalo je dosta godina da se pojavi žena animator u Zagrebu.

No, divila sam se svemu šta smo izveli, i zaista sam bila zaražena animacijom.

Marija_muralMONTAZA

  • Opišite nam Vaš odlazak u Kanadu i prvi kontakt sa studiom Hanna-Barbera.

– Moj brat je pobjegao u Kanadu, čiji smo oboje bili građani, pošto je naš otac tamo rođen. No, Juga nije prepoznala to državljanstvo i nije nam ranije dala pasoš. Brat me je zvao iz Kanade da i ja dođem. Bila sam već udata i promijenila ime, pa sam dobila pasoš, ali samo za doček Nove Godine u Napulju sa mužem. Mi smo se odvojili od grupe u Rimu i onda otišli u Kanadu.

Radila sam svakakve poslove dok sam naučila jezik, i onda se zaposlila u malom animacijskom studiju u Torontu. Tu sam zaista naučila sve od A do Z o filmu. Nakon desetak godina nije bilo više posla za kanadske animatore, jer su sve više preuzimali amerikanci. Ja sam radila  na daljinu za Hanna-Barberu, poslali su me u Vankuver na tjedan dana brze “naobrazbe” kako se radi limited animation. Radila sam kod kuće sve od animacije do Ink and Paint, zapošljavajući malu grupu ljudi.

Bilo je naporno, ali – radilo se. Bill Hanna me nazvao jednog dana i rekao: ”Daj pojednostavi moj, a možda i svoj život i dođi u Hollywood”.

Moj brak je bio već neko vrijeme nepostojeći, u raspadu, i odlučila sam otići. Bill Hanna me tražio da mu nađem jos tucet animatora, što nije bilo teško, jer je baš bankrotirao Al Guest studio, sa Ralph Bakhshijem kao menadžerom. Moja prijateljica je tamo radila i našli smo ljude za Hanna-Barbera.

  • Tokom vaše karijere, napredovali ste do pozicije reditelja i producenta. Šta Vam je to donelo, osim drugačije perspektive u produkciji animacije?

– Jasno, donijelo mi je izvjestan prestiž, kao i bolju plaću, pa neku mogućnost zapošljavanja ljudi i biranja co-production studija. Bila sam u mogućnosti nuditi seriju Zagreb Filmu, ali me je Dušan Vukotić odbio, rekavši da oni ne trebaju raditi ni za koga. Ja sam im samo htjela pomoći financijski, ali očito njima to tada nije trebalo.

Joe Barbera me je upitao: ”Zašto ne režiras za mene?”- nakon sto je vidio moj kratki film Why Not?, kojeg sam radila kod kuće u slobodno vrijeme, a projektirala sam ga u Hanna-Barbera studiju kolegama za vrijeme coffee-break-a. On je ušetao u dvoranu i vidio film sasvim slučajno.

Prije toga sam došla do položaja crtača karaktera za film Heidi.

Promjenom studija došla sam na položaj producenta za Marvel Studio i kasnije za Universal.

Marija_Salad bowl

  • Napišite nam nešto o Animation Cottage studiju. Sa kojim izazovima ste se suočili vodeći svoj studio i sa kojim projektom je studio započeo rad?

– Producirala sam za Marvel “Glo friends” i “Jem” za ABC mrežu. Jenny Trias, ABC šefica animacije mi kaže da kad bih ja imala svoj studio, ona bi mi dala posla. To mi je dalo ideju da otvorim Animation Cottage – i ostavila sam Marvel.

ABC mi je dao tri specijala za “Funny Bunny”.

Prvi sam radila potpuno u SAD, želeći dati posla domaćim animatorima, koji su gubili svoja mjesta, jer su se Kina, Južna Koreja i Filipini pokazale strogima na horizontu.

No, ja sam radila dan i noć, jer sam ispravljala animaciju koju sam dobivala iz nekoliko američkih gradova, gdje su se animatori odselili. A plaćala sam ih pošteno, po sindikatu i sa svim osiguranjima, što me je koštalo svega i nije bilo nikakovog profita.

Spavala sam jedva 4 sata na noć i konačno oboljela od napora. Tražila sam partnera ili agenta, kojeg sam i dobila, no on je na konto mog renomea i portfolija dobio veliki posao iz Njujorka i onda otvorio svoj vlastiti studio. To me je odvratilo od partnerstva.

Drugi i treći specijal sam radila sa studijom u Čileu, no oni su bili neiskusni, pa sam provela mnogo vremena s njima učeći ih svemu. Bilo je zadovoljavajuće, jer su bili vrlo talentirani i marljivi, ali ja sam iznemogla i konačno zatvorila studio nakon 5 godina.

Osim toga, ABC je svakim novim specijalom smanjivao proračun, pa se zaista nije isplatilo.

Marija_PippinHug

  • Recite nam nesto više o projektu Pixletown.

– Animation Cottage sam željela voditi najnovijim načinom – kompjuterom. Nabavila sam dva, nazvala ih Boris i Nataša. Moji ljudi i ja mučili smo se sa užasnim softverom za animaciju, a još tome smo radili na DOS sistemu. Imali smo svega 100mb na svakom računalu i mogli smo upotrijebiti 90 i sa ostalih 10 smo preslagali file na video preko noći, tako da sutradan opet radimo sa punih 100mb. Luda kuća!

Jednom mi je palo na pamet da su Boris i Nataša sami cijele noći (osim operatora koji vadi file na video) i da bi mogli voditi ljubav i nešto novo stvoriti – kao, na primjer, male pixele. I tako su Pixles bili rođeni. Onda sam napisala cijelu priču o životu unutar računala sa Pixlima kao protagonistima (Namjerno ne spelam pixel, da se razlikuje od mog Pixle).

– Da kažem cijelu istinu o Pixles? Ma hoću!

Dakle, u to sam doba radila kao nezavisan studio za ABC i ponudila sam Pixles njima, ako su zainteresirani. Imala sam crteže i sinopsis. Oni su gledali i voljeli sta su vidjeli, ali nisu kupili. No, druge godine izašli su sa novom serijom, gdje su prikazivali život unutar računala i čak su neka imena bila ista, kao npr. Mr. Megabyte  – i nazvali su ga “Reboot”. Preplavili su planet s tom serijom, koja je bila nazvana pionirskom i sl.

Ja sam bila užasnuta, ali… Ah, to je inače duga i druga priča.

Moji Pixli su opet oživjeli i nadam se da će jednog dana doći na vidjelo onako kako sam ih ja zamislila (ABC ih je pohumanio i to ružno, ali to je bila prva 3D serija).

  • Proces izrade  animacije se dosta promenio tokom godina. Kako je ta promena uticala na Vas?

– Već sam se ranije osvrnula malo na to, te samo mogu dodati da sam nastojala biti u stopu s vremenom. Volim olovku i papir  i drago mi je da se još uvijek upotrebljava. No, volim skenirati crteže i dalje ih obrađivati u kompjuteru.

  • Šta je po Vama donela demokratizacija animacije? Da li je vidite kao pozitivan trend (dostupnost tehnologije svima, manji timovi rade veće projekte)?

– E, baš to mi je i najdraže. Mali tim ili čak jedna osoba može izraditi film. Ja sam to radila prije “demokracije animacije” (dobro ime!) i načinila sam 3 svoja filma po sedam minuta. Mislila sam da ću nastaviti i jos lakše raditi sama na kompjuteru, ali uvijek negdje zastane i ne ide dalje. Meni bi trebao jedan techno-pomoćnik, kojeg si na žalost ne mogu priuštiti.

Marija_GoodMorning

Tako sam još u Animation Cottage-u kupila softver AXA, koje više ne postoji (iz Koreje) i bila sam njihova Beta station. Na meni su se vježbali i davali mi komadić po komadić programa. Uopće mi nisu dali brisalo (eraser) i kad sam ih zatražila rekli su da to ne treba dobrim animatorima (!) Konačno su ga smislili i dali mi ga, ali veličine od samo jednog pixela! I tako dalje…

Radila sam nešto malo sa Flash, ali su ga toliko mijenjali; pa onda ToonBoom, no nisam mogla skenirati, jer sam mogla animirati samo sa tabletom direktno, a ne crtežom na papiru. Pa onda FlipBook, no sve to nije ili dovoljno user friendly za mene, ili nema kvalitetu koju tražim. Čak sam probala Maya, ali sam samo izradila jednu zgradu i odustala, jer za Mayu treba cijela vojska, čini mi se. No, kompjuter je samo još jedan “tool”, kojeg treba savladati i upotrijebiti individualno ili kolektivno na najbolji način.

  • Industrija animacije je opterećena kratkim rokovima i povećanim pritiscima na pojedinca. Kako ste se izborili sa time i kako je to uticalo na Vaš životni balans?

– Moj prvi specijal je imao pristojan budžet, no nije bilo profita. Drugi je imao manji, a treći još manji, a da se završi morala sam pojednostaviti proces, što me je razočaralo, jer sam uvijek željela dati kvalitetu.

Rokovi su također bili sve kraći, što je i opet pridonijelo opadanju kvaliteta.

Ja sam to vrlo teško prihvaćala i zato mi nije bilo preteško zatvoriti studio, jer nisam željela raditi dan i noć, te usprkos tome svejedno producirati inferiornu animaciju.

Konačno sam mogla spavati cijelu noć, punih osam sati!

Vratila sam se u život!

  • Koji su Vam projekti ostali dragi do danas?

– Osim mojih vlastitih filmova, voljela sam raditi karakter dizajn za Hanna-Barbera, te animaciju za špicu Diznijevog “Black Cauldron” (Crni Kotao), vrlo slobodnu animaciju za reklame kao ToysR UsTexacoKleenex itd. Osim toga voljela sam režirati “Cave Kids” za Hanna-Barbera, i “Casper” za Universal. Ma, ima toga. Voljela sam raditi.

Marija_drop6

  • Koja su Vam trenutna angažovanja?

– Radim na Pixletown prezentaciji. Uskoro imam “pitching” sastanak u Hollywoodu.

Također radim na ilustracijama za novu Pixletown knjigu, gdje ću prikazati kako točno Pixli žive i čime se bave. Tu će biti mnogo ilustarcija, opisa i humora.

Također radim na legendi “Joe Magarac”, što je bila moja teza za MFA na UCLA-u. Ta me legenda ne ostavlja na miru.

Do nedavna sam radila cartoon za mjesne novine, pa spremam kompilaciju mojih stripova i slično. Nemam dovoljno sati u jednom danu.

  • Da li imate kontakt i kakvo je stanje animacije u Hrvatskoj danas?

– Nažalost, nemam više mnogo kontakta sa animacijom u Hrvatskoj, Čini mi se da se nešto malo radi tu i tamo, ali onaj sjaj Zagreb Filma je nestao.

Žao mi je mladih ljudi koji vole animaciju, a nemaju posla ili mogućnosti da nešto makar sami rade. Na mladima svijet ostaje.

  • Da li imate neki savet mladim umetnicima sa prostora bivše Jugoslavije?

– Eto, žao mi je ako sam bila možda tu i tamo negativna, ali život nas katkada neugodno iznenadi.

No, svejedno, nisam nikada izgubila nadu u život, ni volju za stvaranjem, što od srca želim svim mladim, a i starijim ljudima. Jer, eto, i mi stariji još uvijek sanjamo i nadamo se nečemu.

Moj savjet bi bio da se nikada, ali baš nikada ne predaješ, da ne gubiš nadu, i da znaš da si stvoren da ostvariš ono što voliš i da će ti Bog to jednog dana i dati.

Svaki dan nacrtaj nešto, animiraj jedan pokret, ili pročitaj nešto o animaciji, nauči povijest filma, budi informiran. Ne traći vrijeme, već ga pametno upotrijebi. Imaj neki projekt kao cilj i svaki dan radi na tome. Svaki dan!

Hvala Vam na pitanjima, i ostajte mi zdravo i animirano!

Više informacija o Marji možete naći ovde.

http://www.animationcottage.com/

Marija_SENIORS GPS

Marija_OVAsweets

Marija_wet ribbon1

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s